Poštovani,

Posebnu čast mi predstavlja poziv ambasadora Slovačke Romana Hlobena i Češke Karela Urbana da govorim na današnjoj svečanosti, upriličenoj povodom 100 godina od nastanka Čehoslovačke Republike. Ovo je prilika kojom se takođe obilježava 50 godina Praškog proljeća i 25 godina nezavisnosti dvije države.

Mi u Crnoj Gori volimo važne datume i svečanosti. Posebno su nam značajni kada ih slave naši prijatelji. Nas i vas, Crnu Goru, Slovačku i Češku, vežu neraskidive niti podrške i razumijevanja, potvrđene posljednjih decenija. Kao i među ljudima, tako i među državama, prava prijateljstva odolijevaju iskušenjima razlika.

XX vijek, koji umjesto da se hvalio samo neupitnim tehnološkim i drugim razvojem, pamti se i po egzodusima, pošastima, okupacijama... i svemu onome protiv čega se iskonsko ljudsko u čovjeku bori i buni od pamtivijeka. U toj i takvoj evropskoj i svjetskoj istoriji XX vijeka, nije legenda, već činjenica, da su vaša dva naroda nakon sutona Austrougarske uspjela da stvore Čehoslovačku Republiku 1918-te, što obilježavamo ove godine i na ovom mjestu, dajući primjer da se prošlost ne zaboravlja, već da se nosi kao amanet. Kao što ste dostojanstveno, dobrovoljno i istorijski opravdano formirali zajednicu, na isti način su vas istorijske okolnosti dovele do razdvajanja. Pokazali ste kako razlaz, ako je „plišani“ kao u slučaju Češke i Slovačke, služi kao primjer kako narodi traže svoje mjesto pod savremenim suncem, uvažavaju i bivaju uvaženi, podučavaju a ne sude, i što je najvažnije - znaju i traju na iskustvima... Vaša uloga u razvoju savremenog evropskog društva utoliko ima veću i značajniju ulogu.

Nikome Prvi svjetski rat nije donio dobro. Drugi pogotovo, ali su mnogi odahnuli poslije njegovog završetka, uprkos bremenitim žrtvama. No, vi ste imali Praško proljeće, koje vam je umjesto prosperiteta i reformi donijelo okupaciju na kojoj vam niko nije zavidio. Drugi bi posustali i poklekli, a vaša dva naroda su opstala i predstavljaju primjer i pokretač demokratskih promjena i sazrijevanja. Želim vam da to ostanete dugo... ali, takođe, da vas Crna Gora na tom putu što prije sustigne.

Poštovani prijatelji Crne Gore, za razliku od Češke i Slovačke, koje su 1918-te zajednički krenule naprijed, te godine Crna Gora biva gurnuta unazad. Neću da vjerujem u sudbinu, u neizbježnost nečega nezasluženog i nezarađenog, već ću da vjerujem u nedostatak volje, vizija i ideja kada je Crna Gora iako saveznica pobjednika u Prvom svjetskom ratu ostala bez svoje državnosti. Crna Gora postaje žrtva mitologije i mitomanije. Epski Crnogorci završavaju kao njihovi junaci, na marginama istorije i paraistorije. Na taj kolosjek nas i danas vraćaju neke omamljene mašinovođe. No, naš voz odavno ne staje na njihovim peronima, već grabi u evroatlantske i evropske integracije. Ali, ni tada, ni danas, crnogorski narod neće praviti svoju istoriju na porazima, već na pobjedničkom duhu koji se budi u komitskom pokretu, koji se ne miri sa okupacijom. Crnogorski bunt, nenavikao na okove, eskaliraće nekoliko decenija kasnije Trinaestojulskim ustankom, kada će 30.000 ustanika zadiviti pokorenu Evropu, a Žan Pol Sart će uskliknuti da je Trinaestojulski ustanak „Veličanstveni događaj evropske istorije XX vijeka“.

Mi pripadamo trusnom Balkanu, ljudi smo jakih i izraženih emocija. Živimo na prostoru na kojem često nije bilo dobrih manira, ni dobrosusjedskih odnosa,  na prostoru oslabljenom teretom prošlosti i brigom za budućnost. Međutim, svi ti izazovi naučili su nas da opstajemo i okrećemo se ka pravim putevima i vrijednostima. Mnogima, pa i nama Crnogorcima, Češka i Slovačka po mnogo čemu mogu biti svetionik.

Zato, učeći iz naše i vaše istorije jasno mi je -  da je od svega najvažnije da sjećanja ne ostavljaju gorak ukus; već da ta sjećanja sabiramo i selektujemo u arhive, u istorije, u osjećanja, u napredak... iz kojih ćemo izvlačiti iskustva kao iz bunara mudrosti, i brusiti nove sisteme vrijednosti. Nije novo živjeti apsurde, uživati antagonizme, gaziti vatru i vodu... Nije novo stradati... Ali je uvijek neophodno i novo biti mudar, preduprijediti i izbjeći nevolju...

Zadovoljstvo je govoriti na ovoj svečanosti, koja poljuljanim demokratijama, povampirenim pošastima, pogubljenim kriterijumima... treba da služi kao opomena i nauk kako ljudi, ali i države poslije razlaza mogu da žive kako dolikuje ljudskom rodu i čovječanstvu - zato hvala Češkoj i Slovačkoj na lekcijama koje čitaju svima onima kojima su nesuvisli apetiti i emocije važniji od razuma i progresa.

Sve na ovoj planeti evoluira, pa i ona sama. I živa bića i stvari... I riječi i jezik, i pisma, i umjetnost... pa i društva i države... I sve odlazi u istoriju i uspomenu... pa i čovjek, ali ne prije nego završi svoju misiju: da zapamti, da izvuče pouku i nadasve – da ostavi poruku budućim vremenima i pokoljenima.

Češka i Slovačka su ostavile poruku i zadužile pokoljenja mudrošću – Na tome i na ovom jubileju vam iskreno čestitam.

Govor predsjednika Brajovića na svečanom prijemu Česke i Slovačke